Te zezalice koje pominjete su stvorene za VR bukvalno the way it should be.
Generalno, meni je Oculus DK1 bio impresivan kada sam ga probao daleke… 2013-14. Onda ništa mi nije smetalno na PSVR1, i evo sada na questu nemam zamerke.
Kontam to, mali FOV, nema detalja i ko zna šta, ali generalno se fokusiram na iskustvo ne na mane. Kada uključim igru pokušavam da osetim šta je dizajner hteo da napravi sa njom, a ne gledam da li se u uglu vidi umrljan pixel ili se vied tri pixela umesto krošnje drveta na 50-100m
Džabe mi pixel perfect grafika ako je mehanika krš, uvek bi se opredelio za neko iskustvo kao SuperHot ili evo Vendetta Forever gde se BUKVALNO izgubiš i zaboraviš na pravi svet nego na neku prenapucanu igru koja ima krš mehaniku.
Evo prost primer u Vendetta Forever jedan nivo. Ulaziš i ono totalni mrak. Bukvalno ništa ne vidiš. I onda čuješ kapljice vode, samo to, i kako padne kapljica, tako napravi eho i vidiš protivnike i oni tebe. Tada krenu na tebe, mrak totalni, tišina, kapljica padne, pucanje na sve strane.
Ja ne mogu da opišem koliko je taj momenat bio mindblowing. Nivo fazon traje 40 sekundi, ali svake sekunde si “U JEBOTE KAKO NEVEROVATNO!”
Isti slučaj je i za Into the Radius, bukvalno nema imerzivnija igra od te, a izašla je 2020.
Dakle, VR je tu da se totalno izgubiš, da ti neko napravi iskustvo da zaboraviš na svet, a ne da upoređuješ sa ekranima i brojiš pixele i gledaš koliki je fov.