Baš je bila jaka godina, ne mogu ni da se setim šta sam sve odigrao. Vidim po goty listama da me tek čekaju teškaši poput drugog Death Strandinga, Yotei, Silksong, Indy, ma ni MH Wilds još nisam načeo. Debelo kaskam za drugima.
Stoga ću nominovati Doom The Dark Ages ko svoj +, iako je sasvim moguće da sam nekog zaboravio. Ali ovaj treći Doom izdanak je meni legao ko budali šamar – taman kompleksniji od 2016-ice da nije da samo ideš i pucaš, a opet malo su pojednostavili gameplay loop u odnosu na Eternal, da te ne boli mozak.
Dokaz kvaliteta je to što sam završio igru i bilo mi žao što nema još. Čak sam odmah pokrenuo novu kampanju, čisto da odradim mali victory lap. Retko kad mi neka igra toliko legne ovih dana. I to na nightmare, nabaždarili su težinu taman, čak i za mene matorog.
Mislim da ljudi malčice ignorišu TDA jer su navikli na stratosferski kvalitet, evo sad već treći put zaredom, kao da, da, doom slayer je badass, super grafika, sve klizi, već viđeno. Ja mislim da je id postigao slam dunk vredan dubokog poštovanja – tri igretine zaredom, svaka fantastična a osobena. Mogli su lako da sede na lovorikama i štancaju isto s boljom grafikom, a nisu.
A moj minus definitivno ide, pogodili ste, Ekspediciji 33. Igra je ok, i ko što rekoh drugde, drago mi je da postoji. Ali žali bože sate koje sam u nju sasuo, nismo kliknuli od samog starta. Tugaljiv početak, jednolične, konfuzne mape, oduran UI, sidequestovi koji praktično ne postoje, nezadovoljavajući epilozi, mogao bih ceo dan da nižem kritike. Jedino me misterija držala, inače bih batalio na pola.
Ne ide mi u glavu kako se ljudima igra baš toliko svidela, ima nedostatke velike ko vrata koje iz nekog razloga svi ignorišu. Jedna ok AA igra, ništa specijalno.