Svaki put kada neko pomene „Yakuza“, odmah me preseli u jedan paralelni univerzum gde su muške suze dozvoljene, a udarci biciklom po glavi je totalno uobičajna stvar. Ali ono što mi je potpuno nerealno je to da danas mogu da kažem: „Igram Yakuza 0 na Nintendo Switchu” i iskustvo je fantastično. Da budem iskren, već sam igrao Yakuza igru, bolje rečeno Kiwami prošle godine na Nintendo Switch i potajno se nadao da ćemo dobiti i ostale delove na ovoj platformi, ili eto, Switch 2 konzoli. Ali iskreno, da mi je neko rekao pre samo nekoliko godina da ću igrati ovu fantastičnu dramu o jakuzama koji imaju osećanja, ali su ponovo hladni i totalno uvrnuti, u krevetu, u autobusu, na putovanjima, ne bih mu verovao. Ipak, ovde smo. Za sada jedna igra je već iza nas, Yakuza Kiwami na Switch1, a sada je tu i Yakuza 0 koja je stigla na Switch 2, i to u najboljem Director’s Cut izdanju.
Yakuza 0, kao što već mnogi znaju, nije prvi naslov koji je izašao u ovoj legendarnoj franšizi, već je ovo prequel, početna tačka ogromne, zamršene i totalno uvrnute sage o Kazumi Kiryu i Goro Majimi, dvojici protagonista koji su sa razlogom postali legende modernih japanskih igara. Ono što je meni uvek bilo fascinantno kod ovih igara jeste kako kombinuju ozbiljnu, emotivnu krimi dramu sa najluđim mogućim mini-igrama i sporednim zadacima koji, nekim čudom, nikad ne deluju kao da ne pripadaju ovde. Iako se mnogi igrači prvi put sreću s Yakuza univerzumom baš kroz nju, Yakuza 0 je za stare fanove pravi vremeplov, jedan nostalgični pogled na to kako su sve legende počele, ali i potpuno super početna tačka za sve nove koji hoće da utonu u ovaj jedinstveni univerzum Go Ryu Gotoku studija.
I sad, hajde da malo pričamo o Switch 2 portu, jer to je velika stvar na launchu ove nove konzole. Nintendo Switch 2 jeste fantastična konzola, ali kada god se pojavi naslov koji je prvobitno dizajniran za jače mašine, uvek je tu mali strah, kako će ovo terati Nintendo konzola, da li će se nešto izgubiti od sadržaja? Da li će raditi kako treba u handheld modu? I na kraju dana, mogu slobodno da kažem da, ovo je jedna od onih adaptacija koje prosto funkcionišu. Jasno, teksture nisu u 4K, a ponegde ćete videti pad frejmrejta u jako zagušenim scenama. Ali u 95% vremena, ovo je fluidno, oštro, i ono najvažnije, oseća se kao Yakuza. Možda nije frejmrejt, možda je frejmpejsing, ali ima nešto što ti prosto ne da mira i misliš da možda nekada ne radi u zaključanih 60 frejmova, ali avaj!
Ono što me posebno obradovalo jeste koliko dobro borba funkcioniše sa Joy-Con kontrolerima. U početku sam bio skeptičan, jer nisam bio siguran kako će se preciznost izvođenja različitih stilova borbe preneti na manji form factor. I budimo realni, znamo koliko joyconovi mogu da budu nezgodni nakon višečasnog igranja. Ispostavilo se da sve radi kako treba, iako su joyconovi manji od običnih kontrolera, ali ipak veći od onih koji su bili na Switch 1.. Bilo da skačeš iz Kiryuovog „Brawler“ moda u onaj brutalni i sirovi „Beast“, ili iz Majiminog elegantnog „Slugger“ stila u brutalni „Breaker“, prelazi super funkcionišu, ne mašiš dugmiće i sve ide kako treba, pravo uživanje. Težina udarca, ono poznato „smack“ kad nekom tresneš šank u glavu, sve je tu. Audio feedback, vibracije, tempo koji se stvara u igri, sve se prenosi kako treba, i to je ključno za Yakuza iskustvo.
Igra je ogromna. Kamurocho i Sotenbori, dva glavna grada u kojima se odvija radnja, su pravi mali svetovi ’80-ih godina Japana. Šarenilo neonskih reklama, muzika koja ti odzvanja u glavi kao da si ušao u karaoke bar, ljudi koji ti na svakom ćošku nude bizarne stvari ili žele da ih poslušaš njihove fascinantne priče, od momka koji prodaje misteriozne časopise u parku, do žene koja se zaljubljuje u tvog menadžera dok vodiš klub, sve je to sastavni deo Yakuza 0 šarma. Ima nečeg beskrajno zadovoljavajućeg u tome kako igra spaja suprotnosti. Glavna priča je krvava drama sa izdajama, ubistvima, tajnama koje su stare decenijama. Glasovna gluma je na nivou najboljih japanskih filmova, scene su režirane kao da gledaš Yakuza film iskusnih japanskih režisera, i svaki dijalog nosi težinu. A onda, samo nekoliko minuta kasnije, nađeš se kako treniraš lika sa ulice koji želi da postane stand-up komičar. I sve to ima smisla. Verujte mi, stvarno ima smisla!