Kada te holivud ne voli, onda uzmi i napravi kompaniju koja će realizovati svaku tvoju uvrnutu zamisao. To je otprilike recept kojim se vodi Josef Fares, sada već legendarni kreativni dizajner jednih od najboljih, ako ne i najboljih kooperativnih igara na tržištu. Skromni počeci sa Brothers: A tale of Two Sons, preko A Way Out, jako ozbiljnu ali divnu priču o, ponovo, dva brata koja beže iz zatvora, preko skoro pa savršenog It Takes Two, dirljivu i neverovatnu igru od pre par godina, pa sve do “savršenstva” kakav je Split Fiction, naslov o kojem ćemo pričati i ovde. Retko koji dizajner uspe da zaredi par vrhunskih igara, mislim ima ih i mogu se nabrojati na prstima jedne ruke, a još ređe je onih kojima je svaka igra hit, i čija putanja razvoja samo raste. A šta kada se dostigne savršenstvo, apsolutno savršenstvo, šta onda? Verujem da ćemo morati pitati Josefa direktno, a do tada, hajde malo da pričamo o ovoj neverovatnoj igri pod nazivom Split Fiction.
Split Fiction je priča o dveju spisateljica, fundametalno različitih osoba koje imaju isti problem. Ma koliko dobre ili loše one bile u onome šta rade, jednostavno ne mogu da nađu posao u svojoj struci. Zvuči poznato hmm… Nije kao da njihova mašta nije dovoljno dobra, da njihovo pisanje ne valja, nego jednostavno kockice im se nisu sklopile i još uvek se ne sklapaju. Mio i Zoe su spisateljice naučne fantastike i epske fantastike, mada to nije jedina razlika između njih dve. One su i fundametalno drugačije osobe, sa drugačijim životnim iskustvom koje ih je oblikovalo u osobe koje su i nateralo da pišu to šta pišu.
Mio i Zoe su naizgled našle rešenje za njihov problem, kompaniju koja nudi da im zaroni u umove i vidi sve njihove maštarije, bolje rečeno, nenapisane reči koje tek treba da budu deo nečije priče. Ideja je prosto jednostavna i ta sličnost sa realnošću šta ljudi rade u industriji je po malo jeziva. Kompanija jednostavno „samo“ želi da im preko mašine dozvole da budu u svojoj mašti, svojim pričama, pritom će mašina zapamtiti sve, apsolutno sve i publishovati u svoje ime. Što bi rekli u Silicon Valley seriji, klasični „brainrape“, ali to je za Mio i Zoe jedini način da postanu poznate, donekle, ili da vide svoja dela, ili makar dela koja su im u glavi, kao jedan kompletno gotov proizvod.
Fora je u tome što mašina prihvata samo jednu osobu, koja će kreirati okruženje po onome šta piše i stvara i jednostavno materijalizovati to kompjuterski. Problem nastaje kada i Mio i Zoe upadnu istovremeno u mašinu, tako da su zakopane u virtualnoj realnosti svoje mašte, zajedno. Kao što rekoh, problem je što Mio i Zoe pišu različite žanrove, dakle u delima koje piše Zoe dominira epska fantastika, koju piše osoba koja jednostavno teži ka bajkovitim stvarima, idealizmu i jednostavno divnim, šaljivim i lepim stvarima zakopanih nekada davno u nekim srednjovekovnim svetovima. Dok Mio je više nihilistički tip osobe, skoro pa da mrzi sve oko sebe, ogorčena životom i svemu u njemu. Upravo zbog toga njene priče su naučna fantastika i poprilično često sa mračnom pozadinom. Sve to znači da ste vi u jednom klasičnom sudaru svetova, i na vama, sa vašim saigračem, partnerom, devojkom, prijateljem, klincem ili klincezom nađete put do izlaska iz tih uvrnutih simulacija.