Ruffy and the Riverside je ona igra koju vidiš na traileru i pomisliš ,Aha, još jedan indie platformer, biće simpatično, prelepi crteži, ništa preterano novo. A onda kreneš da igraš i shvatiš da ti je ispod šarenih šuma i skakutanja serviran jedan ozbiljno kreativan gameplay koji ti prvo zbuni mozak, a onda ga nagradi kao najbolji učitelj. I sve to sa medvedićem koji menja svet tako što… prelepljuje teksture. Da, bukvalno.
Na igri je radio Zockrates Laboratories UG (kopirao sam ime, nikako da zapamtim) i suludo je kada pomisliš da je ovo njihov prvi naslov. Upravo zbog toga, kao što rekoh u uvodu, očekuješ da bude kopija svega i svačega, a ono dobiješ toliko originalni platformer kao ni jedan do sada. Uvek je bilo na Nintendu da bude originalan kada su platformeri u pitanju, sada je to palo na Rufija i njegovu preslatku avanturu. Ovo je igra kojoj bi zadiveli i velikani kao što su Super Mario, Donkey Kong i tako dalje. Jeste da se radi o 3D platformeru, ali ponovo…
Druga stvar koja me je isto oborila sa nogu je kako je igra “odrađena” što se tiče same grafike. Ovo nije naslov koji će te oboriti sa nogu sa efektima, prštanjem svega i svačega i tako to. Već jedna poprilično skromno odrađena igra koja je rukom nacrtana od početka do kraja. Možda se to baš i ne primećuje u okolišu i svega šta vidite oko vas, ali definitivno sija kada su u pitanju likovi u ovoj igri. Rufi kao i ostali likovi koje srećete i upoznajete su praktično 2D cardboard isečci, koji se stalno pomeraju, preslatko animirani. Daju iluziju 3D objekta samo kada vidite koliko su zasebnih uglova umetnici uzeli u obzir kada su crtali, Dakle, nema 2 ili 4 ugla iz kojih možete videti kao recimo u Paper Mario igru, na koju ovaj naslov po malo podeća, već 8 ili 16 različitih uglova i svaki je prelepo nacrtan.
Glavna stvar koja odvaja Ruffyja od svih onih drugih platformera jeste mehanika koja se zove Swap. I to nije swap kao „zamenim jedno oružje za drugo“, već doslovno: kopiram teksturu iz okoline, bilo da je zemlja, voda, metal, lava, sneg, štogod, lepim je na neko drugo mesto, drugi objekat kako bih promenio svet oko sebe. Sada kada kažem štagod, ne mislim baš sve, već stvari koje vam igra dozvoljava. Ali to nije problem, jer znate koliko bi posla bilo za ovako mali tim, čiji je Ruffy and the Riverside prvi naslov da napravi toliko duboku interakciju u celom ovom otvorenom svetu. Kada pomislim koliko je to posta, glava me zaboli, iako me već bolela danas.
Swap mehanika se odmah na početku baca u prvi plan. Ruffy mora da napravi slike poznatim seoskim slikarima, jer ne daj bože da oni sami nacrtaju nešto. Odeš do njih, kažu ti šta žele na svojoj slici, ti uzmeš sliku iz malenog ateljea i nalepiš je na njihovo platno i svi srećni! Tako u osnovi radi swap mehanika i za sve ostalo, samo naravno ne oslanja se na puko lepljenje slika, već je ona upotrebljena poprilično kul, inteligentno i izazovno kako bi rešavali razne zagonetke u toku igranja ovog prelepog naslova.
Naravno, nije Ruffy sam u svom poduhvatu. Tu je i njegova ekipa, mali sidekick Pip, koji funkcioniše kao dodatni skok u toku platformisanja, i gomila drugih likov koji ti pomažu ne zato što ne znaš nešto o ovom svetu, već zato što želiš da saznaš sve o njemu. Nikad ti ne guraju rešenja u facu. Umesto toga, šapnu nešto tipa: „Mogo bi da probaš levo… ili ne moraš, šta ja znam, ja sam samo kornjača.“ I to je ta lepota kod ovog naslova, igra koja ti veruje da nećeš odmah kliknuti YouTube walkthrough. U nekim trenucima sam pomislio, dobro daj kaži mi neki bolji hint da rešim ovo, zašto moraš da budeš tako škrt sa rečima?! Ali na kraju dana, svidelo mi se što mi je igra dozvolila da lupam glavu tu i tamo kako bi rešio neke od zagonetki na koje sam zapeo, a verujem da će se to svideti i ostalim igračima.